Razgovor sa decom o pucnjavi u školi

 

Informisanje

Prirodno je da će deca tražiti informacije, svakako će čuti nešto o tome od druge dece, odraslih, iz medija ili na mrežama.

Neke informacije neće biti tačne.

Prvo pitajte šta znaju o događaju ili šta ima je jasno da se dogodilo. Tako ćete steći uvid u to šta znaju, kako su razumeli događaj i da li imaju dezinformacije ili pretpostavke koje tumače kao znanje. U odnosu na to možete korigovati informacije ili dopuniti.

Govorite isključivo istinu. Nemojte štiti dete lažima.

Govorite jednostavno, kratko, jasno. Prilagođeno uzrastu deteta.

Starija deca će možda tražiti više informacija, više detalja, analizu događaja i sagledavanje iz više uglova.

Osećanja

Deca mogu različito reagovati u zavisnosti od temperamenta, uzrasta i ličnog iskustva vezanog za događaj.

Važno je da se u razgovoru da prostor ispoljavanju, prepoznavanju i verbalizaciji njihovih osećanja. Moguća su različita osećanja, tuga, strah, zbunjenost, briga , krivica, zabrinutost, uznemirenost..moguće je da dete nema trenutno kontakt sa svojim osećanjima. Važno je da sve ove rekcije budu prihvaćene kao uobičajene reakcije na ovakav događaj. Kroz razgovor osećanja se mogu menjati ili ublažiti.

Potrudite se da održati sliku sveta kao dobrog i sigurnog mesta , sa dešavanjima koja su loša, ponašanjem i stanjima ljudi koja su loša. Uverie dete da će škola, policija i vlada uraditi sve da se to ne ponovi.

Podsetiti dete da može biti bezbedno u svojoj školi, kući , sa vršnjacima.

Porodice i odrasli koji razgovaraju sa decom prvo se suočavaju sa svojim emocijama i stabilacijom svojih reakcija.

Održavajte bliske odnose , osnažite odnose deteta sa bližnjima, sa porodicom i drugom decom u porodici.

Ponašanje

Održavajte rutinu koliko je moguće.

Korisno je da dete ima informacije ali nije korisno biti izložen njima. Ugasite tv, telefone, mreže, koliko je to moguće smanajite izlaganje deteta informacijama, slikama i pričama vezanih za događaj. Umesto toga okupite porodicu i provodite vreme zajedno.

Česta pitanja:

Da li sam mogao to da sprečim?

Iako je očigledno da nisu mogli normalno je da se ovakva misao stvara. Kao i "da li je moglo smanjiti štetu". Treba reći detetu da je to uobičajena reakcija na ovakav događaj i da da bismo svi želeli da smo mogli to da sprečimo. Usmeriti temu ka budućim aktivnostima u pravcu ličnog angažovanja u zajednici ili školi na temu nenasilja.

Ko je kriv?

Uobičajeno je da se razmišljanje o ovakvom događaju kreće u nekom momentu u pravcu traženja ili identifikovanja krivca. Najčešće se to odnosi na porodicu počinioca, širi društveni sistem i kontekst, uticaj interneta i mreža, uticaj kulture i sl. Traženje krivca na neki način služi uspostavljanju kontrole nad situacijom i oslobađanju ličnog doživljaja krivice. Važno je znati da su ovakvi događaji incidenti koji su komplikovani za razumevanje, kao i ljudska stanja, ponašanja i različiti faktori koji do toga dovode. Važno je znati da pojedinac, počinilac, ne prestavlja celu grupu, po uzrastu, polu ili bilo kojoj drugoj odrednici ili grupi kojoj pripada, da je on indiviua sa svojim specifičnostima i da verovatno ne znamo sve o tome.

Kako može da pomogne?

Tako što će pomoći sebi- da kaže kada je uznemireno, uplašeno ili kada ima neke misli, slike ili razmišljanja koje ga uznemiravaju.

Teko što će pomoći drugima – drugoj deci, preživelima

Da li u razgovoru sa detetom mogu da pogrešim?

Ne brinite što nemate savršenu rečenicu. Slušajte, primite sve što dete iznosi bez osuđivanja ili zabrane na neka osećanja. Odgovarajte jasno, kratko, direktvo, nedvosmisleno. Iako želimo da zaštitimo decu od ovakvih stvari u životu , to nije moguće.

Šta ako ga uznemirim?

Šta ako dete počne da plače u toku razgovora ili ako se uznemiri?

Događaj je taj koji ga uznemirava, razgovor mu daje priliku da ispolji svoju uznemirenost povodom događaja. To je prvi korak u prevazilaženju događaja i uspostavlja razumevanje sveta u kome se to dogodilo.

Pravite stanke ,kratke pauze, u toku razgovora , kako bi dete imalo prostora da zaustavi ,završi razgovor ili nastavi, u skladu sa time kako se oseća.

Dozvolite da shvate da je u redu da ispolje svoju uznemirenost ili bilo koje osećanje i misao. U suprotnom, mogu se truditi da ih zadrže za sebe ii sami se bore sa tim.

Da li treba da pokrenem temu i ako dete ništa ne pita?

Šta ako izgleda da ne želi da razgovara o tome?

Pokrenute temu. Ukoliko ne želi da razgovara ne nastavljati, ne insistirati. Ostaviti „otvorena vrata“ da o tome razgovaraju kada god budu imali potrebu ili kada budu mogli. Biti prisutan i dostupan.

Deca nekad radije govore o drugoj deci i njihovim osećanjima nego o svojim.

Šta ako mu je potrebno više nego što mogu da pružim?

Većina ljudi je uznemireno i u redu je nudete i vi.

Ako dete ima intenzivna osećanja duže vreme, koja ometaju funkcionisanje, spavanje, komunikaciju, ishranu, odlazak u školu, odnos sa vršnjacima, dobro je razgovarati sa psihologom, pegagogom o tome. Postoji organizovana podrška pri školi i zavodu za mentalno zdravlje kao i stručnim uduženjima i savetovalištima.

Bilo kada možete potražiti savetovanje , ne morate čekati poseban trenutak ili povod.

 

Za tekst je korišćen izvor: schoolcrisiscenter.org

Stres i anksioznost, razlike

Manifestacije akutnog stresa se često preklapaju sa manifestacijama anksioznosti. Iz tog razloga, sami klijenti ponekad navode da su anskiozni ili u stresu u zavisnosti od svog doživljaja, procene, ali i značenja koje pridaju svom iskustvu. Da li je od presudnog značaja da znamo da li se radi o stresnoj reakciji ili simptomima anksioznosti, ne baš. Nije presudno i nije strašno ako pogrešimo, jer su pojave zaista veoma slične i konceptualno povezane, ali je korisno i razlikovati ih, kako bismo razumeli celokupan doživljaj i zašto se tako osećamo.

U tekstu Alicia H.Clark Psy.D. na stranicama časopisa Psychology Today (klik ovde ka originalnom tekstu), objašnjava neke ključne razlike koje treba znati kada su u pitanju stres i anksioznost:

“ Definisanje stresa

Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja (DSM-V) definiše stres kao: “obrazac specifičnih i nespecifičnih odgovora osobe na stimuluse koji remete njegovu ili njezinu ravnotežu i ometaju je ili prelaze njegovu ili njenu sposobnost za prevazilaženjem. “

U osnovi, stres ima veze sa načinom na koji se nosimo sa stimulusima. Podsticaji mogu biti spoljašnji ili unutrašnji, a kako se nosimo sa drugima mogu biti definisani od strane drugih, ili pomoću naše sopstvene percepcije. Bez obzira na to kako su ove varijable definisane, kada su resursi pod pritiskom stimulusa, stvara se stres. Što je veći pritisak, veći je stres.

Definisanje anksioznosti

Anksioznost, s druge strane, ima tendenciju da se generiše interno i ima veze sa našom percepcijom onoga što će se tražiti, i našim resursima da se sa tim nosimo. Ona obuhvata naš unutrašnji proračun stresa, njegov potencijalni uticaj i, što je najvažnije, naša osećanja o tome: Šta se može dogoditi? Mogu li ja to srediti? Da li imam ono što je potrebno? Šta ako ne bude sve u redu?

Kliničke definicije anksioznosti fokusiraju se na emocionalni stres koji okružuje potencijalni negativni stimulus ili opasnost, a ne nužno i reakciju na sam stimulus. DSM-V, na primer, definiše anksioznost kao: “uznemirujuće očekivanje buduće opasnosti ili nesreće praćene osećajem brige, stresa i / ili somatskih simptoma napetosti. Fokus predviđene opasnosti može biti unutrašnji ili spoljašnji. ”

 

>> Pročitajte još: Stres na poslu

...

"Stres teži da proistekne iz iskustva pritiska (radni rok, zahtev prijatelja, usporavanje saobraćaja, itd.), Dok anksioznost ima tendenciju da se odnosi na naša osećanja o našem potencijalnom iskustvu i kako ćemo se sa njim nositi (mislim da interna pitanja poput: Da li ću biti sposoban da to prevaziđem? Mogu li to da uradim? Želim li to da uradim?). Ako se stres u osnovi odnosi na naše iskustvo pod pritiskom, anksioznost se odnosi na naša osećanja o tom iskustvu.”

Stres ima tendenciju da bude situacioni i odnosi se na sadašnju i stvarnu potražnju. Naš šef očekuje od nas da ispunimo rok, naš supružnik očekuje da pokupimo hemijsko čišćenje, naša deca očekuju da ih pokupimo iz škole, klijent očekuje da isporučimo proizvod. Osećamo stres dok radimo ono što je potrebno da bi se ispunili životni zahtevi. 

Anksioznost ima tendenciju da se bavi budućnošću, onim što se može dogoditi i kako se povodom toga osećamo. Vebster definiše anksioznost kao “strah ili nervozu u vezi sa tim šta se može dogoditi; veoma izražen osećaj da se želi uraditi nešto. ”[i] Anksioznost je kognitivni konstrukt o nekoj budućoj mogućnosti, dok se stres doživljava kao nešto što se sada događa.”

“Pošto je stres često zamišljen kao odnos prema spoljašnjem pritisku, često se oseća situacijskim i stoga izvan naše kontrole. Na taj način stres retko stvara osećaj krivice ili stida. Umesto toga, stres je ponekad čak i kulturno cenjen kao znak časti ili statusni simbol.

Anksioznost, s druge strane, nije povezana ni sa osećajem ponosa, niti sa osećajem da činimo najbolje što možemo. Umesto toga, anksioznost se obično doživljava kao slabost, mentalni nedostatak i stoga nešto čega se treba stideti.”

 

>> Procena nivoa stresa

Stres i anksioznost dele fiziološke sličnosti.

Pa ipak, uprkos definicionim, kliničkim i kulturnim razlikama, stres i anksioznost su fiziološki nerazlučivi. U svom najvećem intenzitetu, oni dele gotovo refleksivnu "reakciju odbrambenog preživljavanja", poznatu kao borba ili beg, koja pokreće kaskadu fizičkih promena duž hipotalamičko-hipofizno-adrenalne (HPA) ose pripremajući telo za pretnju. Pažnja je izoštrena, energija je pojačana, dok su kiseonik i imunitet pojačani i spremni za akciju. Iako intenzitet odgovora na pretnje može da varira, iskustvo stresa i anksioznosti u našim telima je manje-više isto - fiziološki se gotovo ne razlikuje. Iskustvo stresa kod jedne osobe je iskustvo druge osobe za uznemirenost i obrnuto.”

Mi određujemo kako definišemo svoje iskustvo.

Snaga našeg razmišljanja kada je u pitanju stres i anksioznost ne može biti potcenjena. Sa stresom i anksioznošću koji dele isti fiziološki otisak, razlika je u tome kako definišemo naše iskustvo. Značenje koje pridajemo iskustvu je način na koji konstruiramo naše emocije. Možemo reći da smo pod stresom oko velikog projekta na poslu, ili da smo zabrinuti zbog velikog projekta na poslu. Svako značenje može biti isto ili radikalno drugačije. Jedina stvar koja razlikuje ova dva opisa je ono što svaka od tih riječi znači vama i vašoj publici. Za neke, ove reči znače isto, ili blizu istoj stvari. Ali za druge, anksioznost i stres mogu biti veoma različiti. Shvatanje da imamo kontrolu nad načinom definisanja našeg iskustva može biti moćno sredstvo u njegovom upravljanju.

Iako postoje značajne konceptualne razlike između stresa i anksioznosti, postoje mnoge sličnosti, uključujući i interakciju i preklapanje između njih. Stres oko radnog roka danas može podstaći zabrinutost zbog budućih rokova, saobraćajni stres ujutro može da vas izjeda, kako ćete se nositi sa ostatkom dana.

Štaviše, postoje kritične individualne razlike u načinu na koji razmišljamo o stresu i anksioznosti, i kako definišemo naše iskustvo. Prema najnovijoj nauci, naše iskustvo emocija prati način na koji razmišljamo i definišemo ih. 

Sjajna vest je da mi kontrolišemo kako označavamo naše iskustvo, koje zauzvrat može da transformiše kako ga doživljavamo. Na kraju, razlika između stresa i anksioznosti ima više veze sa tim kako ih definišemo u našem životu nego sa onim što oni tehnički znače. Najvažnije je kako razmišljamo o našem iskustvu.”


 

Priredila : Marijana Vilimonović, psihološki savetnik

Originalni tekst: Alicia H. Clark Psy.D., Hack Your Anxiety, https://www.psychologytoday.com/us/blog/hack-your-anxiety/201903/curious-about-the-difference-between-stress-and-anxiety?amp

Zabrane u partnerskom odnosu

zabrane u partnerskom odnosuDa li moraju da postoje zabrane u parnerskom odnosu? Kada bismo imali takav stav da naš partner može da radi šta hoće ili da mi možemo da radimo sve što nam padne na pamet, da li bismo imali zdrav partnerski odnos?

Sudbonosno „Ne“

sudbonosno neIzgovaranjem sudbonosnog „Da“ pristajemo na kompromise, dogovore, promene, razvoj, sreću, izazov, otkrivanje novog, otkrivanje starog...svega tu ima , potrebno je razvijati svoju sposobnost za ljubav prema sebi i drugome.

Stres na poslu

stres na posluGotovo da nema zanimanja koje nije stresno i osobe koja nije nikada doživela stres na poslu. Ali, ne doživljavaju svi sa istom poslovnom pozicijom identičan nivo stresa. Neki ljudi su otporniji od drugih.

Razvod kao izvor stresa

razvod kao izvor stresaOvaj tekst je namenjen osobama koje prolaze kroz proces razvoda, ali i onima koji ih imaju u svom okruženju, kako bi, kao pomagači, bolje razumeli složenost situacije u kojoj se njihovi prijatelji ili rođaci nalaze.

Izbor partnera – izbor drugog roditelja

izbor partnera izzbor drugog roditeljaKonflikti među supružnicima koji nastaju „zbog dece“, uglavnom se svode na kritikovanje onog drugog roditelja zbog toga što je takav kakav jeste. Jedan od kriterijuma izbora partnera jeste upravo način na koji vidimo tu osobu kao roditelja.